Jedan od izazova savremenog poslovanja, naročito u IT sektoru jeste kako pravilno i pažljivo sačuvati sve one poverljive informacije do kojih će sva angažovana lica doći u toku poslovanja, bilo da se radi o podacima otkrivenim zaposlenima ili licima angažovanim na drugi način, saradnicima, poslovnim partnerima, a u određenim slučajevima čak i klijentima.

Šta je poslovna tajna?

U današnjem poslovanju podaci i informacije sve više dobijaju na značaju, na šta posebno ukazuje činjenica da su prema berzanskoj vrednosti najvrednije kompanije koje trguju podacima, čime su zauzele mesto naftnim kompanijama koje su mnogo godina unazad zauzimale prvo mesto. Budući da je poslovna tajna od izuzetne važnosti pri poslovanju, te da celokupan uspeh i dobit kompanije često zavise od zaštite podataka koji se smatraju poslovnom tajnom, naše zakonodavstvo poslovnu tajnu smatra zakonskom kategorijom, te ona kao takva uživa pravnu zaštitu. Poslovna tajna najšire je regulisana Zakonom o zaštiti poslovne tajne, dok se za određena lica u društvu odredbe nalaze u Zakonu o privrednim društvima.

Imajući u vidu da zakonskom regulacijom ne mogu biti obuhvaćeni svi konkretni slučajevi, radi sigurnosti da će poslovna tajna biti na advekvatan način sačuvana, potrebno je regulisati svaki pojedinačni slučaj čuvanja poslovne tajne posebnim ugovorom.

Kako bi poslovna tajna bila uspešno zaštićena, neophodno je da bude jasno definisana u pogledu svoje sadržine i obima.

Prema Zakonu o zaštiti poslovne tajne poslovnom tajnom smatraju se informacije koje predstavljaju tajnu jer nisu u celini ili u pogledu strukture i skupa njihovih sastavnih delova opšte poznate ili lako dostupne licima koja u okviru svojih aktivnosti uobičajeno dolaze u kontakt sa takvom vrstom informacija, imaju komercijalnu vrednost jer predstavljaju tajnu i ukoliko je lice koje ih zakonito kontroliše preduzelo u datim okolnostima razumne mere kako bi sačuvalo njihovu tajnost.

S obzirom da je ovakva definicija poslovne tajne dosta neodređena, posebnim ugovorom i/ili opštim aktom je moguće konkretizovati poslovnu tajnu tako da odgovara poslovanju i informacijama društva u pitanju.

Jasno definisanje poslovne tajne u konkretnom slučaju ima za cilj kvalitativno bolju pravnu zaštitu poverljivih informacija i neophodan je iz dva razloga:

1) ukoliko definisanje poslovne tajne bude definisano uže od potrebnog, može biti ostavljen prostor za nesmetano otkrivanje informacija koje nisu obuhvaćene ugovorom o poverljivosti, a njihovo otkrivanje može posredno dovesti do lakšeg saznavanja ili otkrivanja poverljivih podataka;

2)ukoliko definisanje poslovne tajne bude preširoko postavljeno, može biti dovedena u pitanje opravdatnost zaštite podataka u tako postavljenom obimu, te dovesti do ništavosti ugovora i u pogledu informacija čija je zaštita poverljivosti nužna.

Kako zaštititi poslovnu tajnu ugovorom?

Ugovorom o poslovnoj tajni (NDA) se uređuje odnos između davaoca i primaoca informacije, odnosno primalac se obavezuje da da neće prenositi trećim licima sve one informacije koje davalac smatra poverljivim. Predmet ovog ugovora je dakle zaštita informacija koje su označene kao poslovna tajna, one se najčešće odnose na finansijsko stanje, organizacione i radne metode, podatke o klijentima i slično. Bitno je napomenuti da su poverljivi podaci oni koje davalac informacija obelodanjuje njihovom primaocu i koje je proglasio poverljivim, bez obzira da li su informacije izrečene usmeno, zapisane u materijalnoj ili elektronskoj formi.

Takođe, u poslovnoj praksi često se kao pitanje postavlja momenat kada je potrebno zaključiti ovaj ugovor , budući da različita lica dolaze do poverljivih informacija u različitim trenucima poslovanja. Budući da je često slučaj da određeni podaci često bivaju otkriveni još u fazi pregovaranja, preporuka je da ugovor o poverljivosti bude zaključen već u toj fazi, kako bi sve poverljive informacije bile pravno zaštićene, bez rizika po poslovanje firme, čime će i sami pregovori teći lakše, brže i bezbednije, što može rezultirati manjim rashodima i u znatnoj meri doprineti uspehu poslovanja.

Osim navedenog i Krivični zakonik RS predviđa krivično delo Odavanje poslovne tajne, te je poslovna tajna i njime u određenoj meri zaštićena. Ovde treba imati u vidu da je pojam poslovne tajne u krivičnom pravu uže definisan, te da bi ukoliko nije zaključen ugovor o poslovnoj tajni, potrebno proći neizvesnu i trajnu proceduru dokazivanja nastupele štete, njene visine i uzročno – posledičnih odnosa.

Protiv lica koje je povredilo obavezu čuvanja poslovne tajne držalac poslovne tajne može tužbom da zahteva naknadu štete, pored ovoga može zahtevati i utvrđivanje postojanja povrede,  uništenje u celini ili delimično dokumenata, predmeta, materijala, supstanci ili elektronskih dokumenata koji sadrže poslovnu tajnu, zabranu proizvodnje, nuđenja, stavljanja u promet ili korišćenja robe kojom je izvršena povreda i slično. Držalac poslovne tajne može podneti tužbu i protiv lica koje bi uputilo pretnju da će nezakonito pribaviti, koristiti ili otkriti poslovnu tajnu i takvim tužbenim zahtevom tražiti zabranu nezakonitog pribavljanja, korišćenja ili otkrivanja poslovne tajne.

Dakle, iz svega navedenog možemo zaključiti da je zaključivanje ugovora o poverljivosti, odnosno kako se u praksi kolokvijalno naziva NDA-a (Non-Disclosure Agreement), veoma važno za uspešnost poslovanja kompanija i predupređivanja negativnih posledica koje bi odavanje poverljivih informacija moglo imati.